Gotovo svakodnevno smo u prilici da odgledamo u emisijama, pročitamo u novinama ili čujemo iz najbližeg okruženja da je dete bilo izloženo vršnjačkom nasilju. Potpuno je isto da li dete trpi fizičko ili psihičko nasilje od strane drugara, verbalno ili neverbalno, u školi, na ulici ili u parku. Na žalost, sve su češći primeri vršnjačkog nasilja među decom osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta.

Iako se najčešće susrećemo sa fizičkim, postoji nekoliko oblika vršnjačkog nasilja.

Prema rečima psihologa Milice Bogdanović, kroz ponašanje možemo da primetimo da je dete žrtva nasilja. To može da se vidi kroz njegovo povlačenje, izbegavanje određenih drugova, odbijanje da izađe napolje i smanjenje komunikacije. Ovakvo stanje dovodi do narušavanja psihofizičkog zdravlja deteta koje trpi nasilje posebno u periodu puberteta.

Fizičke posledice je najlakše detektovati, dok psihičke i emotivne posledice dugo vremena mogu da prolaze neopaženo. Od velikog je značaja naučiti decu da prepoznaju kada su izložena nasilju i da pravovremeno potraže pomoć roditelja i nastavničkog osoblja.

U borbi protiv vršnjačkog nasilja država, škola, roditelji i stručnjaci moraju da se bore zajedno. Bilo da je dete počinilac ili žrtva nasilja, potrebno je izvršiti promenu ponašanja, a u taj proces moraju biti uključeni psiholozi ili pedagozi, profesori i roditelji.