Teokarovići

Teokarovići

Porodica koja je oživela i uzdigla industriju proizvodnje štofova u Paraćinu

Projekat pomaže Opština Paraćin, po Konkursu za sufinansiranje projekata u oblasti javnog interesa za 2019. godinu

Paraćin je kroz istoriju bio poznat kao jedan od centara tekstilne industrije. Ova istorija datira od otvaranja fabrike braće Minh 1882. godine, a svoj uzlet u godinama posle Prvog svetskog rata dobija sa još jednim porodicom – braćom Teokarović.

Lazar, Slavko i Vlada Teokarović su u Paraćinu 1920. godine otvorili fabriku vunentih tkanina i štofa pod nazivom „Fabrika vunenhih tkanina Vlada Teokarović i komp.“. Oni su bili sinovi čuvenog Dimitrija Mite Teokarovića koji je bio pionir vunene industrije u Srbiji i koji je 1885. u selu Stojkovce kod Leskovca otvorio malu fabriku za gajtane i vunene tkanine.

Lazar Teokarović - IZVOR - Privreda Paraćina-od mlina do industrije

Teokarovići potiču od izvesnog Teokara poreklom iz Albanije, odakle su se naselili najpre na jug Srbije, a kasnije i u Paraćin. Mita je bio izuzetan privrednik i biznismen i ovim poslom podučavao je svoju trojicu sinova u želji da nastave porodični posao. Kako bi bili što pripremljeniji za rad, svu trojicu je poslao na školovanje u inostranstvo. Vlada se školovao u Švajcarskoj i Francuskoj, a Lazar i Slavko u Engleskoj

Za otvaranje fabrike u Paraćinu su se opredelili zbog geografskih pogodnosti, a na nagovor izvesnog Vlade Jevtića, trgovca iz Obreža.

Slavko Teokarović sa porodicom - IZVOR - Privreda Paraćina-od mlina do industrije

Braći se nakon osam godina života i rada u Paraćinu priključio, kao osnivač, i njihov sestrić, Predrag Nikolić.

Vlada Teokarović - IZVOR - Privreda Paraćina-od mlina do industrije

Istorijat fabrike braće Teokarović

Već na samom početku rada fabrike u njoj je radilo 300 ljudi, mahom Paraćinaca, mada su mnogi inženjeri i tehničari bili Nemci i Česi. Do 1927. u njoj je postojalo čak 15000 vretena 200 tačkih razboja na kojima je radilo 800 ljudi, da bi taj broj do kraja decenije porastrao na 1200.

Upravo je u ovom periodu najviše ulagano, kako u fabriku, tako i u ogromni kompleks oko nje, i mnogi savremenici smatrali su je jednom od najnaprednijih fabrika na Balkanu. Školovanje na Zapadu doprinelo je tome da su se za većinu inovacija i načina poslovanja u fabrici braća ugledala upravo na rad u ovim zemljama. U to vreme je potraga za kvalitetnim tekstilom, kojeg je Srbija uvozila, bila velika te su braća veoma brzo proširila svoj posao.

Logo kompanije - IZVOR - Privreda Paraćina-od mlina do industrije

U okviru fabrike postojala je radnička kolonija u kojoj je besplatno živelo oko 300 radnika, kantina u kojoj su radnici mogli veoma jeftino da pribavljaju namirnice, bioskop, teniski tereni, pozorišne sale, radnici su mogli jefinto da kupuju i odeću, a braća su svakom radniku kupila po bicikl, zarad lakšeg dolaska na posao. Naravno, brinuli su se i o sebi, pa je tako svaki brat u okviru kompleksa imao vilu, a jedino je Predrag napravio vilu u gradu. On je, kako bi učinio da se njegova supruga, Engleskinja, oseća što prijatnije u Srbiji, napravio ovu vilu po uzoru na Zapadnu arhitekturu. Ova vila danas je zgrada galerije Kulturnog centra Paraćin.

IZVOR - Privreda Paraćina-od mlina do industrije

Oni nisu samo unutar fabrike primenjivali zapadni model poslovanja.

Veliki broj prodajnih oglasa u kojima se ističe kvalitet i povoljna cena Teokarovićevih štofova dominantni su u dnevnim i nedeljnim novinama tog perioda. Korak dalje u marketingu firme predstavljaće dva korporativna filma koja su snimljena o štofari i njenoj proizvodnji, kao i intenzivno učešće na privrednim sajmovima u inostranstvu.“ Navode autorke knjige „Privreda Paraćina – od mlina do savremene industrije“ Hristina Mihić i Estela Radonjić Živkov.

Nakon prvog perioda u godina koje su usledile od 1930. do 1933. zbog ekonomske krize u zemlji, i Teokarovići počinju znatno slabije da posluju. To je donekle rezultovalo i promenom vlasničke strukture i u periodu od 1933. do 1935. Lazar i Predrag napuštaju kompaniju. Lazar je osnovao sopstvenu kompaniju u Vučju. Zbog razilaženja 1938. godine fabrika menja ime u „Vlada Teokarović i brat“.

Vlada i Slavko „uspevaju da do 1938. godine razviju sve faze proizvodnje – pranje, bojenjevune, predenje, tkanje, pranje štofova, valjanje, šišanje“ – naglašavaju autorke. Celokupnu proizvodnju prodaju na domaćem tržištu, najviše Ministarstvu vojske i drugim institucijama kojima su bile potrebne uniforme, ćebad…

Svaki od braće bio je zadužen za jednu oblast u fabrici. Laza se starao o mašinama, Slavko je pratio tehnologiju obrade vune i proizvodnje štofova, a Vlada je bio zadužen za društveno- ekonomsko predstavljanje fabrike. U jednom periodu poslovanja, pored Predraga, njima se pridružio i njihov bratanac Konstantin Dimče Teokarović.

Njihov posao tekao je, uz manje padove i uspone, do 1945. kada je fabrika konfiskovana od strane komunista. Godinu  dana kasnije je nacionalizovana i promenjen joj je naziv u „Branko Krsmanović“.

Život posle konfikacije fabrike i sećanja na braću Teokarović

Nakon konfiskovanja fabrike sva tri brata uhapšeni su i osuđeni na smrt. Komunistička vlast im je ponudila da sav novac u stranim bankama i svu vunu predaju njima, a zauzvrat kazna im je preinačena u 20 godina zatvora. Imali su status robijaša slobodnjaka i u narednim godinama su radili u tekstilnim kombinatima u Beogradu.

Zbog svoje stručnosti Lazar je posato savetnik u privrednoj komori Jugoslavije, a Slavko u Tekstilnom institutu u Beogradu. Lazar je živeo do 1985. kada je poginuo u saobraćajnoj nesreći u Marseju.

Pored toga što su bili uspešni biznismeni i preduzetnici, za braću Teokarović važi i to da su bili izuzetno dobri ljudi.

„Laza Teokarović ostaće upamćen kao osoba koja je usvim prilikama pomagala ljude iz svog okruženja, voleo je da obilazi kuće svojih radnika i pruža im pomoć kad zatreba, poklanjao je odeću siromašnoj deci i deci bez roditelja, poklanjao knjige i novac za opremanje škola u leskovačkom kraju“ – napominju u svom istraživanju Hristina Mihić i Estela Radonjić Živkov.

Vlada i Slavko su bili kolekcionalri umetničkih dela i ljubitelji estetike.Vile koje su oni podigli u krugu fabrike, nakon nekoliko privarizacija i prodaja, danas su ruinirane a štof se više ne proizvodi u Paraćinu.