Prvi samostalni odlazak deteta u školu jedan je od onih trenutaka koji jasno pokazuju da detinjstvo polako ustupa mesto odrastanju. Za decu to znači uzbuđenje, osećaj važnosti i prvi korak ka većoj slobodi. Za roditelje – mešavinu ponosa i brige. Nekada je bilo gotovo podrazumevano da đaci već od prvih razreda sami odlaze u školu. Danas su okolnosti drugačije. Ubrzan tempo života, gust saobraćaj i strah za bezbednost dece doveli su do toga da roditelji sve češće biraju da ih svakodnevno prate, ipak, to nije slučaj kod svih.
Mišljenja su različita, ipak, svim roditeljima je zajednička jedna stvar, a to je briga za dete koje samostalno treba preći put od škole do kuće i nazad. Iz tog razloga, svako od njih svoju decu upozorava na određene opasnosti koje bi mogle da ih zadese, a većina roditelja ističe da su nepažljivi vozači jedni od ključnih razloga za strah.
Druženje sa vršnjacima, usputni razgovori, lagana šetnja do škole, stvaranje prvih malih uspomena i osećaj samostalnosti – samo su neki od razloga zbog kojih deca žele da sama odlaze u školu. Mnogi se i danas jasno sećaju svog prvog samostalnog puta – bilo do škole, bilo do obližnje prodavnice. To su oni trenuci kada dete po prvi put oseti da mu je ukazano poverenje i kada sebe počinje da doživljava zrelijim, gotovo odraslim. Upravo ti mali koraci ostaju upamćeni kao važni simboli odrastanja.
Da svet nije uvek tako bezbedno mesto za ljude, najviše pokazuju strahovi koji se javljaju kod dece. Neki od njih su strahovi od otmice, nesavesnih vozača, ali i pomenutih pasa lutalica koje sve češće poslednjih godina ima na našim ulicama. Zato roditelji svakodnevno upozoravaju svoje mališane na stvari kojih trebaju da se paze.
Iako su strahovi roditelja s obzirom na to kakvo je vreme danas, opravnadi, osamostaljivanje je, kažu psiholozi, važan korak u životu svakog deteta koji vodi ka odrastanju. Postepeno osamostaljivanje je izuzetno važno za razvoj deteta. Samostalan odlazak i povratak iz škole podstiču odgovornost, snalažljivost i samopouzdanje. Dete tada uči da procenjuje situacije, poštuje pravila i stiče osećaj lične sigurnosti.
Samostalnost utiče na razvoj emocionalne zrelosti kod dece, ali i na prostornu orjentaciju, kaže Dragana Radisavljević Filipović, psiholog u OŠ „Stevan Jakovljević“.
Po proceni psihologa, idealno vreme za osamostaljivanje dece bi bilo od desete do dvanaeste godine, ipak dosta zavisi od samog deteta i njegovog emocionalne spremnosti i zrelosti. U ovom procesu odlaska od kuće do škole i nazad uvek se rađalo mnogo lepih trenutaka te su i deca ovom prilikom poručila svojim vršnjacima da se slobodno osmele na ovaj korak, a ujedno su im podelili i par saveta.
Na kraju je jasno, ne postoji jedinstvena odluka koja važi za svako dete i svaku porodicu. Između brige i poverenja roditelji svakodnevno traže pravu meru, procenjujući kada je njihov mališan spreman da sam zakorači putem do škole. Jer samostalni odlazak nije samo prelazak nekoliko ulica. To je lekcija o odgovornosti, hrabrosti i poverenju. To je trenutak kada dete dobija priliku da pokaže koliko je poraslo, a roditelj da pokaže koliko veruje. I dok jedni još uvek čvrsto drže ruku svog deteta, a drugi ga sa kapije ispraćaju pogledom, suština ostaje ista, svaki taj korak ka školi zapravo je korak bliže samostalnosti. Mali za svet oko njih, ali veliki za njihovo odrastanje.

