Kanal M | Radio Televizija Paraćin
Zdravlje

ANESTEZIRATI EMOCIJU POSTALO JE LAKŠE NEGO OSETITI JE

FOTO: Kanal M
FOTO: Kanal M

Živimo u epohi koja je proglasila nultu toleranciju na tugu, umor i iscrpljenost. Od svakog od nas neprekidno se očekuje da u svakom trenutku bude funkcionalan, produktivan i pozitivan, a kapitalizam, posao i privatne obaveze to podrazumevaju.

Savremeni ubrzani ritam nameće imperativ da se svako loše raspoloženje tretira kao kvar koji hitno treba popraviti.

Tuga je postala nepoželjna, umor se doživljava kao lični poraz, a svaka teskoba kao signal da nismo dovoljno jaki.

Ipak, čovek nije mašina programirana da emituje samo radost.

Život nosi gubitke, strahove, neizvesnost, iscrpljenost i dane kada je sasvim normalno osećati se loše. Ali, umesto da zastanemo, odbolujemo loš dan, popričamo sa prijateljem, popijemo kafu u tišini ili potražimo stručnu pomoć, mi smo pronašli prečicu.

Kada naiđe neprijatno osećanje, anestezirati emociju postalo je lakše nego je osetiti.

Lakše je posegnuti za tabletom i prespavati krizu nego se suočiti sa njenim uzrokom.

Šira slika i lokalna realnost

Kada se ovaj tihi, masovni fenomen pretoči u državnu statistiku, dobijamo frapantne podatke.

Na nivou cele Srbije, tokom jedne godine potroši se više od sedam miliona pakovanja lekova koji deluju na centralni nervni sistem – prvenstveno anksiolitika i sedativa, kao što su bromazepam, diazepam (bensedin), alprazolam (ksalol) i drugi.

Međutim, kada pogledamo lokalni teren i podatke iz primarne zdravstvene zaštite, slika dobija konkretniju dimenziju.

Podaci Doma zdravlja Paraćin pokazuju da su od početka godine do danas lekari imali oko 2.000 poseta pod dijagnozama iz spektra anksioznosti i depresije, dok je za oko 3.500 pacijenata propisano ukupno oko 7.000 kutija terapije koja se izdaje na recept.

Ovi brojevi jasno svedoče da zdravstveni sistem, na papiru, funkcioniše odgovorno i da se u ordinacijama lekovi propisuju prema indikacijama i uz lekarski nadzor.

S druge strane, velika razlika između ovako kontrolisanog sistema i onih sedam miliona kutija iz državne statistike otkriva drugu stranu problema: lekovi se u ogromnoj meri nabavljaju na različite načine, dele, čuvaju u kućnim apotekama „za svaki slučaj” i uzimaju na sopstvenu ruku, van kontrole stručnjaka.

Od prve krize do večernjeg rituala na noćnom stočiću

Koliko samo ljudi poznajemo koji svoju dozu od jednog miligrama, bilo kog leka za smirenje, nose u tašni decenijama?

To više nije terapija u klasičnom smislu, već je postalo deo svakodnevnog životnog rituala. Postoje ljudi koji bez svoje večernje tablete jednostavno ne mogu da sklope oči. Ako je zaborave, noć se pretvara u borbu sa sopstvenim mislima. Uzimanje leka za spavanje postalo je redovnije nego pranje zuba. To je automatska radnja, deo inventara noćnog stočića, uslov bez kojeg se ne tone u san.

Kada neko pije isti anksiolitik dvadeset godina, lek odavno više ne deluje farmakološki kao prvog dana. Postao je psihološka štaka, sidro sigurnosti, materijalizovani dokaz da je kontrola nad sopstvenim mirom tu, nadohvat ruke.

Kako ovi lekovi zapravo rade?

Da bismo razumeli zašto nam donose tako brzo olakšanje, ali i zašto se tako teško odvajamo od njih, moramo da znamo šta se dešava kada uzmemo svoju svakodnevnu terapiju.

  • Naš nervni sistem ima svoje „kočnice” i „gas”.
  • Anksiolitici (poput bromazepama, bensedina ili ksalola) su, najjednostavnije rečeno, spoljašnje hemijske kočnice. Oni pojačavaju prirodni signal u mozgu koji deluje umirujuće, odnosno dejstvo neurotransmitera koji telu šalju poruku: „Stani, opusti se, opasnosti nema”.

Kada je čovek pod stresom, u grču ili panici, njegov unutrašnji „gas” divlja: srce lupa, misli se utrkuju, stomak se steže. Tableta u tom trenutku naglo pritisne kočnicu, mišići se opuste, mozak prestane da vrti crne scenarije i nastupi prividni mir.

Koliko dugo i kako bi trebalo da se piju?

Ideja moderne medicine je jasna: ovi lekovi su stvoreni da budu vatrogasni aparat, a ne svakodnevna terapija.

Idealno bi bilo da se koriste kratkotrajno, od dve do najviše četiri nedelje, dok traje akutna kriza ili stresni događaj, odnosno dok lek iz druge grupe (poput antidepresiva) ne počne da deluje.

Kada se piju mesecima i godinama, mozak se navikava na pomoć i vremenom se razvija tolerancija. Doza koja je nekada opuštala već pri uzimanju pola tablete više nema isti efekat, pa se javlja potreba za većom dozom.

Povratak sebi

Cilj nije osuda, već preispitivanje navika. Svi mi imamo dane kada nam se čini da teret prevazilazi naše snage i noći u kojima san ne dolazi na oči.

Poruka koju ne smemo da zaboravimo jeste da su tuga, strah i nesanica ponekad samo signali da treba da potražimo promenu, a ne hemijsku blokadu. Nije sramota potražiti pomoć. Odlazak kod psihologa ili psihijatra, kao i psihoterapija, nisu znak slabosti, već važni načini da učimo o sebi, prepoznamo sopstvene granice i suočimo se sa životnim izazovima.

U manjim sredinama, gde stigma još uvek ume da bude velika prepreka, nema potrebe pravdati se okolini niti o tome govoriti pred drugima.

Pitanje brige o mentalnom zdravlju stvar je lične odgovornosti i zrelosti.

Kada se posegne za prečicom i uzme tableta kako bi se utišala svaka unutrašnja bura, problem se ne rešava, već se čovek postepeno lišava sopstvenog života.

Na taj način oduzima sebi i lep i ružan dan, i tugu i sreću, ali i onu preko potrebnu priliku da se uspravi, oseti teret, izbori se sa njim i ojača.

Utišati sebe tabletom znači odustati od prilike da se spozna sopstvena snaga.

Razgovor sa stručnjakom možda ne deluje brzo kao hemija, ali predstavlja put ka tome da ostanemo prisutni, svesni i svoji.


Izvori:

  1. Zvanični izveštaji i statistika Agencije za lekove i medicinska sredstva Srbije (ALIMS), kao i izveštaji Instituta za javno zdravlje Srbije „Dr Milan Jovanović Batut” o potrošnji lekova u Republici Srbiji za prethodne godine.
  2. Interna statistika i izveštaji iz zdravstvenog informacionog sistema (poput baze Helijant, koja se koristi u domovima zdravlja u Srbiji), odeljenja za zdravstvenu statistiku i analitiku.
  3. Nacionalni vodič dobre kliničke prakse za dijagnostikovanje i lečenje anksioznih poremećaja, kao i zvanična uputstva za lekove.

Objava je rezultat saradnje RTV Kanal M i Doma zdravlja Paraćin.

Povezane vesti

ZAŠTO GRAD KOJI STARI MORA GLASNO DA PROGOVORI O DEMENCIJI?

Redakcija Kanal M

U vrtiću “Plavi zec” obeležen Svetski dan zdrave hrane

Redakcija Kanal M

Zlatni septembar u Ćupriji – podrška deci i mladima obolelim od raka

Redakcija Kanal M